Povijest kluba
1. POČETCI JEDRILIČARSKIH NATJECANJA
Kako je na otoku Lošinju u 19. stoljeću postojalo mnogo brodogradilišta i brodograditelja, među njima se postupno razvijalo nadmetanje u kvaliteti izgradnje plovila koja su se isticala ljepotom i brzinom. To je potaknulo i natjecateljski duh koji je valjalo usmjeriti putem natjecanja plovila na regatama koje su već u to vrijeme izazivale veliku pozornost i zabavu. Posebice kada su uz otočane, regatama počeli nazočiti turisti kojih je potkraj 19. stoljeća u Malom Lošinju dolazilo iz godine u godinu sve više.
Iako nema dokumentacije koja bi mogla ukazati na dan ili godinu kada su i službeno započele jedriličarske regate na Lošinju, postoji dosta fotografija koje prikazuje upravo te prve jedrilice, lošinjske pasare, s oglavnim jedrom, kako se natječu već potkraj 19. stoljeća. Kako na Lošinju nikad nije ponestalo dobrih brodograditelja, tako je i proces nastajanja regatnih jedrilica uzimao sve više maha dok nije prerastao u veliku manifestaciju, vrlo popularnu koju je nestrpljivo čekalo cjelokupno pučanstvo. Za brodograditelje je uspjeh na regati bio i uspjeh profesije, ali i škola, odnosno brušenje za mnoge jedriličare od kojih će neki zablistati zlatnim sjajem. Od onodobnih uzora i poticaja može se neke posebice istaknuti. Ratna mornarica Austro-Ugarske Carevine je 1890. godine u Puli utemeljila jednu sekciju za sportsko jedrenje nazvanu K. und K. Yachtgeschwader na čelu koje je bio komodor nadvojvoda Karlo Stjepan Habsburški, isti onaj koji je 1885. doplovio do Velog Lošinja i tu kupio od kapetana Sopranića kuću za odmor i oporavak. Nadvojvoda je bio veliki ljubitelj sportskog jedrenja te je stalno posjedovao jednu veću jahtu s kojom je krstario po Jadranu. Svojim jahtama je nadjevao domaća otočna imena, Ossero, Rovenska, Ul… Sigurno je da je osobnim utjecajem i primjerom poticao ljubav i strast spram jedrima i jedriličarstvu.
Drugi još snažniji poticaj Lošinjani su crpili iz svojih dugovječnih poslovnih, rodbinskih i inih veza kojima su bili pupčanom vrpcom povezani s Trstom, te su mnogi i utemeljitelji Yacht Cluba Adriaco 1903. godine. I prvo društveno plovilo novog Yacht cluba ketch Adriaco sagrađeno je 1906. godine u brodogradilištu Otavija Picinića (Ottavio Picinich) u Malom Lošinju. Braća Picinić bili su i vrsni jedriličari pa se spominju njihove jahte Victoria i Orione koje su spadale u kategoriju većih. Među njima je bila i jahta Vigilant Sabina Cosulicha, odnosno Felicitas obitelji Stuparich, sudionice jedne regate u Malom Lošinju 24. travnja 1904. godine. Nakon što je otok Lošinj ušao u sastav Kraljevine Italije, na Lošinju će se osnovati i sekcija tršćanskog kluba Adriaco, suorganizatora regata dvadesetih godina prošlog stoljeća.
2. OSNUTAK JEDRILIČARSKOG KLUBA JUGO 1949. GODINE
I nakon završetka Drugoga svjetskog rata na Lošinju se nastavljaju regate pasara pa se počelo razmišljati i o organizaciji jednog kluba za sportsko jedrenje s pravim čamcima u međunarodnim kategorijama. Podršku takvom natjecateljskom organiziranju dala je u Jugoslaviji Narodna tehnika, a u Malom Lošinju državno poduzeće Brodogradilište Lošinj. Tu će se 29. travnja 1950. porinuti u more gotovo cijela flota jedrilica za novoosnovani klub, odnosno Pomorsko brodarsko društvo Jugo kojemu su temelji udareni u srpnju 1949. godine. Na nekadašnjem brodogradilištu Petra Tarabokije Violinčića (Primo squero, Škverić) u istom je danu porinuto u more više jedrilica tipa Star (Zvijezda), L-5, O-Jola i Omladinac.
Odjednom se malološinjska uvala zabijelila od bezbroj jedara, a onda su se počela nizati natjecanja i zapaženi rezultati ovdašnjih jedriličara. Takvom sportskom ozračju pridonio je osnutak Pomorsko-brodarskog saveza Jugoslavije, a slijedom toga u Zagrebu je utemeljen 27. veljače 1949. godine Pomorsko-brodarski savez Hrvatske. Osnutkom pomorsko-brodarskih saveza nastojalo se da pomorsko-brodarska društva prihvate širu orijentaciju na razvijanju pomorskog brodarstva u okviru osamostaljene Narodne tehnike. Na jedrenje se nije gledalo samo kao na natjecateljski sport, ili da jedrenje služi za razonodu privatnih i korisnika društvenih jedrilica, već je uloga jedriličarstva smatrana mnogo širom. Trebalo je okupljati i odgajati članove, osobito omladinu, u širem pomorskom duhu jer se gradnjom jedrilica i ostalih čamaca stječu toliko potrebna tehnička znanja. Iako izvorni akt o osnutku Jedriličarskog kluba Jugo nije pronađen, sačuvani su dokumenti koji ukazuju na vjerodostojnost tih tvrdnji. Tako, prema jednom dokumentu od 16. kolovoza 1955. godine, na godišnjoj skupštini Pomorskoga brodarskog društva Jugo podnijelo se Narodnom odboru Kotara Cres-Lošinj, odjeljenju unutrašnjih poslova u Malom Lošinju, ponovni zahtjev za registraciju „u smislu čl. 13. Zakona o udruženjima, zborovima i drugim javnim skupovima”. Tom su prigodom u Upravni odbor Društva izabrani: Nikola Kjukić (predsjednik), Anton Betić (tajnik), Mario Fafangel, Šime Škopinić, Ferdi Morin, Karlo Bašić, Ante Ruso, Anton Vasilić, Anton Maljevac, Marko Juričić, Ivica Jurić, Marko Marekić i Ivan Lovrić, dok su u Nadzorni odbor izabrani Vjekoslav Franović, Borivoj Gligorin i Petar Kozulić.
Na pečatu Društva piše Narodna tehnika – Pomorsko brodarsko društvo Jugo pri Brodogradilištu Lošinj. Na toj su skupštini donesena Pravila Brodarskog društva Jugo u Malom Lošinju u 25 članaka. Može se čitati da su zadaci Juga, među ostalim …da razvija forme dobrovoljnog rada na tehničkom odgoju, nastoji da se radom čovjeku još od djetinjstva omogući rad na polju tehničkog obrazovanja, da razvija ljubav i interes prema tehnici i brodarstvu, uvodi svoje članove u svijet tehnike i brodarstva, uzdiže njihovu svijest o značaju tehnike i potrebe vlastite tehničke naobrazbe…
