Zahvaljujemo Arlen Abramić za ustupanje teksta kojeg je napisala i opremila. Važno je reći “Za dobro jedrenje i za dobre performanse barki i jedrilica ( Tarabocchia, America’s Cup) ljudi su već od malih nogu jedrili u prekrasnoj malološinjskoj luci  Augustovoj uvali ( Valle d’Augusto) imenom posvećenoj prvom rimskom caru Augustu (Oktavijan) koji je sa svojim admiralom i uz pomoć starosjedilaca Liburna gradio okretne manje lađe tzv “Liburne” kako bi pobijedio Markantonija u prvoj pomorskoj bitci antike u Akciji (Grčka)”

 LJETNE OLIMPIJSKE IGRE HELSINKI 1952.

Kažu „život piše priče“ – i stvarno, u to smo se puno puta uvjerili. Najzanimljivije su životne priče ljudi iz takozvanih geografski „rubnih“ područja (oko rijeka, na planinskim masivima, na otocima) gdje se u jednom životnom vijeku zbog političkih događanja često mijenjaju državne granice i države. Ovo je jedna od tih:

Petorica Lošinjana, vrsnih jedriličara, rođenih za vrijeme Austro-Ugarske, djetinjstvo i mladost proveli su na svom otoku za vrijeme vladavine Italije da bi ih završetak Drugog svjetskog rata zatekao na dvjema različitim stranama, u Italiji i Jugoslaviji. Ponovno su se sreli kao takmičari, reprezentativci svojih država, na Olimpijadi u Helsinkiju (Finska) 1952. To su bili Mario Fafangel i Karlo Bašić za Jugoslaviju te Agostino Straulino i Nicolò Rode za Italiju u klasi „Star“ a u klasi „5.5“ Dario Salata za Italiju.

Fafangel i Bašić su 1949. godine bili među osnivačima jedriličarskog kluba „Jugo“ u Malom Lošinju. Do tada su jedrili, kao i svi Lošinjani, na lošinjskim pasarama različite dužine. Međutim, kako je Fafangel u uvali Čikat pronašao jednu staru napuštenu jedrilicu klase „Star“ došlo se do ideje da bi se moglo jedriti i na jedrilicama internacionalne klase. Kao članovi jedriličarskog kluba „Jugo“ Fafangel (kormilar) i Bašić (flokist) su pobijedili na prvoj državnoj regati u klasi „Star“ koja se održala u Malom Lošinju 1950. Nižu se njihovi uspjesi te kao najbolji jugoslavenski jedriličari u toj klasi upućuju se 1952. godine na Olimpijadi u Finskoj. To im je bilo prvo iskustvo na jednoj međunarodnoj regati te, bez obzira na novosagrađenoj jedrilici baš za tu priliku, kad su stigli u Helsinki shvatili su koliko su došli nespremni i koliko su druge jedrilice bile bolje od njihove. Kako sam Fafangel kaže u jednom intervju za novine trebalo je više pažnje posvetiti materijalima za gradnju jedrilice kao i premazima za podvodni i nadvodni dio a naročito za kvalitetu jedara. On i Bašić su do pola sata prije starta radili na jedrilici pokušavajući ju „poboljšati“ tako da nisu ni prisustvovali svečanom defileu. Za razliku od njih Straulino i Rode su imali jedrilicu najbolje kvalitete tipa „Excelsior“ kao i Amerikanci, kupljenu u SAD baš za tu priliku. Te su jedrilice imale najbolje maritimne kvalitete od svih ostalih, drvo za oplatu je bilo lakše, rebra nisu bila pričvršćena vijcima već je sve bilo ljepljeno, pripone nisu bile od čelika nego od tankog nikl-kroma a na jedrima se nisu vidjele crte šivanja. Za Fafangela i Bašića to je značilo da nije dovoljno biti vrstan jedriličar i mornar nego da za takva natjecanja treba imati i odličnu opremu.

Regatno polje je bilo veliko 13.1 nautičkih milja a nalazilo se na jednu milju južno od otočića Harmaja (Island Lighthouse Harmaja). Otežavajuća okolnost za Fafangela i Bašića bila je i činjenica da nisu imali vlastitog pratioca koji bi ih teglio od marine gdje su bili smješteni takmičari do regatnog polja pa je trebalo odjedriti dodatnih 8 milja u danu. Ipak, kako kaže Bašić, uspjeli su se sprijateljiti s posadom jednog tegljača koji ih je na kraju preostalih jedrenja vraćao natrag u bazu.

U klasi „Star“ se natjecala 21 jedrilica iz 21 zemlje a regata se sastojala od sedam jedrenja i to od 20.do 23. te od 26.do 28.srpnja. U pauzi između jedriličari su se odmarali ili vršili popravke na svojim jedrilicama. Straulino i Rode na jedrilici „Merope“ su došli kao favoriti jer su već bili osvojili državno, europsko i svjetsko prvenstvo ali i Amerikanci su bili dosta jaki pa, kako kaže Bašić, trebalo ih je „držati na oku“. Fafangel je uvijek imao odlične startove ali je bio svjestan da je njegova jedrilica „Primorka“ teža i tromija i da neće postići brzinu ostalih. On i Bašić su mogli jedino pokušati „ometati“ Amerikance kako bi ih naveli na taktičku pogrešku i time omogućiti drugoj ekipi Lošinjana bolji plasman. Straulino i Rode su jedrili prilično ravnomjerno tako da su prva tri dana osvojili dva puta drugo mjesto i jedanput prvo a Amerikanci su dva puta osvojili prvo mjesto dok su u drugom jedrenju došli sedmi te time skupili znatno manje bodova. U sljedeća četiri jedrenja Straulino i Rode su osvojili dva puta prvo i dva puta drugo mjesto a Amerikanci dva puta prvo mjesto, jedanput treće mjesto dok su u zadnjem jedrenju došli tek osmi.

Fafangel i Bašić su, bez obzira na lošiju opremu, ipak svako jedrenje završili unutar zadanog vremena za razliku od nekih posada koja pojedina jedrenja nisu završila ili su bili diskvalificirani. Sam Fafangel priča da kad su došli zadnji u prvom jedrenju htio se od žalosti i sramote potopiti zajedno s barkom. On i Bašić su se najbolje plasirali u trećem jedrenju kada su došli dvanaesti sa vremenom od 3:00:27 (tri sata nula minuta i dvadesetsedam sekundi). Za usporedbu Amerikanci su došli prvi s vremenom od 2:43:15 a Straulino i Rode drugi s vremenom od 2:45:10. Tada je dan bio prekrasan a vjetar je puhao sa jugozapada 10 m/s. Što se ostalih jedrenja tiče Fafangel i Bašić su u drugom jedrenju zauzeli 18.mjesto, u četvrtom jedrenju 15.mjesto, u petom jedrenju 17.mjesto, u šestom jedrenju 19.mjesto i u sedmom jedrenju 21.mjesto (tj.opet zadnji!). Nakon zbrajanja bodova Straulino i Rode su sveukupno bili prvi i osvojili zlatnu medalju, Amerikanci drugi a Fafangel i Bašić predzadnji tj.dvadeseti.